Istetovirani 47-godišnji Dale Watson, rodom iz Alabame, odabirom prebivališta Teksašanin, utjelovljuje istinsku country glazbu kakvu je danas sve teže naći.
Watsonove, savršeno otpjevane i majstorski odsvirane “Ameripolitan” skladbe u najboljoj su tradiciji oca countryja Hanka Williamsa, kuma honky tonka Leftyja Frizzella, Bakersfield-countryja na tragu Bucka Owensa i Dwighta Yoakama, pravovjernosti Johnnyja Casha, odmetništva Waylona Jenningsa i gubitničkih balada Merlea Haggarda. Jedini je problem što današnja nešvilska pop-country industrija ovako tradicionalne country pjesme smatra alternativom i nečim čudnim.
Country pjesme Dale je počeo je pisati kao dvanaestogodišnjak da bi po svršetku srednje škole sedam godina svirao po klubovima i honky tonk barovima. Nekoliko je godina proveo u Los Angelesu i u Nashvilleu iz kojeg ranih 90-ih odlazi u Austin, Texas otprilike jednako zgađen country-industrijom kao i Waylon Jennings i Willie Nelson koji su istu “selidbu” izvršili početkom 70-ih. Snimio je tucet studijskih albuma od kojih se “I Hate These Songs”, “Cheatin’ Heart Attack”, “Blessed Or Damned”, “The Truckin Sessions Vol. 1 & 2”, “Dreamland”, “Whiskey Or God” i ovogodišnji “The Sun Sessions” ubrajaju u najbolja djela country & western glazbe posljednjih dvadeset godina.
Slijedeći vlastitu časnu maksimu “too country for country”, češće svira poklonicima rockabillyja i country-punka te publici “obojene kose i s naušnicom u nosu” nego “šeširdžijama u najboljim odjelima”. Upoznao sam ga u zimu 1996. u Ljubljani, onda smo se vidjeli u jesen 2004. u teksaškom glavnom gradu Austinu gdje sam ga gledao u “Broken Spokeu”, jednom od najznačajnijih američkih country klubova. Nekoliko godina prije njegova zaručnica poginula je u saobraćajnoj nesreći, a njega je od samoubojstva tabletama za spavanje i alkoholom spasio menadžer. U lipnju 2009. ponovo me oduševio u Tvornici kulture u koju se na radost poklonika country, honky tonk, western swing i rockabilly glazbe.
Hrvatski