Glumac Filip Jurčić, zvijezda predstave „39 stepenica“
Za kazalište bez fige u džepu
Izvedba predstave “39 stepenica” Johna Buchana i Alfreda Hitchcocka, u režiji Franke Perković u Tvornici kulture u četvrtak, 26. siječnja 2012. početak je suradnje Tvornice kulture i Ludens teatra, čiji je cilj zagrebačkoj publici prikazati uspješne predstave ovog mladog i ambicioznog koprivničkog kazališta. Tvornica kulture pružila je iznimnu podršku projektu koji je važan za kulturni život grada.
Ludens teatar je privatno kazalište koje su, 2006. godine kao prvo profesionalno kazalište u Koprivnici, osnovali Sven Šestak, Jelena Hadži-Manev i Tanja Novak. Nazvali su ga Ludens teatar – kazalište koje se igra, i u tom duhu Ludens teatar živi i igra se.
Povodom prvog gostovanja Ludens teatra u Tvornici kulture Filip Juričić, nositelj glavne uloge u predstavi “39 stepenica”, podijelio je s nama kako je došlo do suradnje s Ludens teatrom:
– Već dugo se poznajem sa Svenom Šestakom i Jelenom Hadži-Manev koji su osnivači Ludens teatra, surađivali smo i na Akademiji dramske umjetnosti, zvali su me kada su radili “Normanovska osvajanja”, ali sam zbog obaveza morao odbiti tu suradnju. Sjetili su me se kada su radili tekst Tene Štivičić “Nemreš pobjeći od nedjelje”, i s tom je predstavom započelo moje igranje s Ludens teatrom. Ovo je već druga suradnja s njima, i pokazalo se uspješna! Nadam se da ovo neće biti i posljednja, lako je surađivati, oni su ipak glumci – producenti, znaju sve probleme, lako nađu rješenje problema… S njima je užitak surađivati.
U predstavi “39 stepenica” Filip igra lik Richarda Hannaya tipičnog engleskog dandyja, razočaranog u život, ali poput pravog Engleza – drži se iznad svega, karizmatičan je u svojoj nespretnosti, i kraju ipak uspije pronaći ljubav.
Filip je slobodni umjetnik već deset godina i kaže, dok se radi – dobro je! Nemati stalna i sigurna primanja, već primanja koja isključivo ovise o količini posla stresno je, a kada se radi onda isplivaju druge vrste problema. Uskladiti cjelodnevna snimanja s angažmanima u raznim kazalištima je ponekad teško i komplicirano, ali tu se potvrđuje ona da je pola posla u dobrom dogovoru. Svi znaju svoje obaveze i rokove obaveza, i dok se to poštuje – sve funkcionira.
Predstava “39 stepenica” je nastala po špijunskom trileru Alfreda Hitchcocka, Ludensovu je kazališnu verziju režirala Franka Perković, od filmskih redatelja Filip se nada zaigrati u filmovima Davida Kapca koji snima “obične”, “normalne”, “gledljive” filmove, i svakako bi volio u budućnosti s njim surađivati. Antonio Nuić raste iz filma u film, te bi se i s njim volio susresti na setu. Sada, snimajući “Larin izbor” surađuje s vrsnim, mladim redateljima od kojih u budućnosti možemo jako puno očekivati.
Kada mu posao i obveze dopuste izlaziti u Zagrebu, izlazi – gdje završi. Nakon predstave popije piće s kolegama, i gdje ih put nanese… Važnije je društvo s kojim je, nego mjesto izlaska. A glazba koju sluša – u autu najčešće rock-balade (Coldplay, REM). Kao srednjoškolac izlazio je na razna mjesta i svako ga je obilježilo na svoj način. Od Jabuke do klupice u parku, svako mjesto ima svoju priču.
Svjedoci smo da su neki Filipovi kolege pokazali su izniman pjevački talent pa se i Filip nada nekom angažmanu s mikrofonom u ruci. Propjevao je u jednom mjuziklu, svidjelo mu se, nada se da će mu se otvoriti neke mogućnosti, možda na nekoj od televizija…
Na pitanje kakvo kazalište zanima mladog glumca, slobodnog umjetnika u današnjoj Hrvatskoj, Filip odgovora:
– Zanima me dobro, kvalitetno i ozbiljno kazalište. Zanima me raditi s ljudima koji kazalištu žele dobro, koji se vesele poslu i rade ga bez fige u džepu. Teatar nije propao u svojih 3 000 godina postojanja pa neće ni sada u ovim kriznim vremenima. Kazalište ima svoju publiku, moglo bi je biti i više, ali važno je da se trudimo, treba ulaziti u rizik, mislim da je budućnost u koprodukcijama, da se miješaju ideje i ljudi, tu se kazalište događa.
Za pet godina se vidi živ, zdrav, po mogućnosti ne u bankrotu, da država u kojoj živi nije u bankrotu, da radi svoj posao i da od njega može živjeti. Od malih nogu je znao što želi biti, tata mu je glumac tako da je u kazalištu – oduvijek. Pao je maturu, otišao na prijamni ispit na Akademiju, iz prvog pokušaja je i upisao, i na prvoj godini shvatio da je to to. To želi biti. Želi biti glumac.
Hrvatski