Ovako stvari stoje. Rvacka rock scena je eutanazirana. Nema toga. I naravno da se prirodnom selekcijom onda dešava onaj očekivano neočekivani spin. Ako već nema mladih nada jer su im jaja usukana u egzistencijalne puc muc šuš puš brige i kompjuteriće gdje pimplaju neke eterične pizdarije, e onda će vala stari jarci razoriti onako kako mulci ne znaju. Prije početka rata skraja Osamdesetih i u vrijeme ratnih štekanja negdje oko 1993. iz Samobora je zaroknulo nešto imenom Dikobraz.
Tepanjem bi došli do križanja Motorheada i Partibrejkersa s urlajućim i gromoglasnim frontmenom, brujećom ritam sekcijom i rijetko čutim konkretnim i dešperatnim tekstovima. Tvrdo brate i spašavaj se sestro. Na prvom kazetnom izdanju “Žeđ” vukli su pobjedu s tada još funkcionalnog i bitnog puležanskog Art&Music Festivala. Gromoglasnili su. Rikali “U tebi čudno sjeme klija, savijaš se kao zmija, ne tu ničeg dobrog nema, pizdarija se tebi sprema…Sve više mrtav manje živ, za sve što radiš ti si kriv, ti nisi onaj kojeg znam…” u brutalnoj rockačini “Ne budi lud”.
Povratak u budućnost. Startom tekuće godine na You Tube prikačen je video spot za stvar “Živ sam” kojom najavljuju novi studijski materijal. Drma to. I sugrađanin Gobac im se zakesi malo na kraju. Saznanje njihova povratka razveselilo me kao što se veseli pseto kojem baciš najdeblju kost od odojka. Analogija nije slučajna. Pa smo popričali oko svih tih godina bez jebene nostalgije. Vrijeme je glasno. Takav je i Dikobraz. Nada je da će materijal pratiti nastupni singl i da neće zasrati stvari poput mnogih reunion bendova već žestinu prenijeti i na live nastupe jer gledati ih u prvom dijelu karijere bilo je prilično zajebanim iskustvom.
Hrvatski